Prvi planinarski poduhvat ekspedicije u Turskoj bila je planina Erdžijas, koja je delovala zastrašujuće čak i kada sam o njoj samo slušala i planirala ovaj put sa ekipom – planina bez kapi vode, gde je poželjno u što kraćem roku završiti sve isplanirano, odnosno ne zadržavati se na njoj duže nego što je neophodno. Ispostavilo se da zaista jeste divlja i kao da nije voljna da primi posetioce koji žele da se dive njenoj gorostasnoj građi. Ono čime planinari svakako ne mogu da se dive na Erdžijasu je zelenilo, jer ga ima samo u tragovima. Ali, idemo redom…
Posle celodnevnog putovanja, predveče stižemo u podnožje Erdžijasa, gde saznajemo da nam je za penjanje potrebna dozvola lokalne policije. Ovo je nova stavka uvedena prethodne godine nakon pogibije dvojice planinara, a uskoro ćemo se svojim očima uveriti koja je deonica za njih bila kobna. Predstavnici grupe odlaze u stanicu, gde saznajemo da dozvolu ipak treba da nam da gradonačelnik Kajzerija, obližnjeg grada kroz koji smo već prošli u dolasku, ali je tog dana svakako bilo kasno za to, pa ostavljamo sve za sutradan. Svakako je prvi polazak žičare, koja će nam skratiti uspon za dvesta metara, je tek u 10.
Kratko ponavljanje obuke za upotrebu pojasa i užadi u slučaju nužde u hodniku hotela (zaradili smo tom prilikom nekoliko čudnih pogleda gostiju koji su prošli tuda, a verovatno su imali i mnogo čudnijih misli o ludacima koji razvlače uže i pokušavaju da vise sa njega) i odlazak na spavanje, kao i psihička priprema za, meni do tada, najuzbudljivije i najneizvesnije penjanje.
Ovde je možda pravi trenutak da kažem par reči o mom stanju u glavi tih dana. Kako bolujem od astme i kako sam ozbiljno sumnjala u svoju fizičku spremnost za ovako ozbiljnu ekspediciju, period pred sam polazak je bio period u kojem sam se preispitivala da li uopšte treba da pođem, ili da odustanem. Da li ću moći da dišem na skoro 4000 metara, da li ću moći da nosim ranac težak preko 20 kilograma (Erdžijas je planina bez kapi vode i potrebno je sa sobom nositi svu vodu koja vam je potrebna, kako za piće, tako i za pripremu hrane i higijenu), da li će moje noge izdržati, da li imam svu potrebnu opremu – samo su neka od pitanja koja su mi se vrzmala po glavi i bila su tu i te noći, pred sam početak uspona na ovu, reklo bi se, neprijateljski nastrojenu planinu prema gostima.
Budimo se ujutro, u očima svih članova grupe čitaju se pomešana osećanja sreće, neizvesnosti, straha, radosti… Šta ćemo ako ne dobijemo dozvolu, da li ćemo rizikovati i probati da se penjemo bez dozvole, kao što znamo da rade neki planinari, da li imamo vremena da čekamo ako tog dana ne dobijemo dozvolu – svako u sebi vrti neko od ovih pitanja, ali ih niko ne izgovara glasno.
Sedamo u kombi, odlazimo u Kajzeri, i dok deo ekipe ide po dozvolu, Jelena (druga članica ekipe pored četvoro muškaraca) i ja obilazimo malo ovaj prelepi grad, jedemo đevrek sa ulice, odlazimo na obližnju pijacu…
Dozvolu smo, iznenađujuće, dobili vrlo brzo, iako se nekada čeka i više dana. Doručkovali smo i krenuli nazad do hotela po stvari (u ovom slučaju je tačnije reći tovar) i otišli na žičaru. Cena žičare je zaista smešna u odnosu na onu u Bugarskoj (samo sa ovom mogu da uporedim, na druge još nisam bila), oko 200 dinara je u oba pravca, a kada se uzme u obzir da svako od nas ima na leđima ranac od minimum 20 kilograma (ja sam imala samo vode 8,5 l, muškarci su nosili i mnogo više), skraćenje puta od dvesta metara nadmorske visine je više nego značajno.
Penjanje uz Erdžijas znači kretanje isključivo po kamenu i siparu
Već prvi koraci po silasku sa žičare pokazali su sa kakvom planinom imamo posla – sve sam kamen i sipar, bez gotovo ikakvog rastinja, prašina i pogled ka fantastičnom, ali hladnom vrhu koji obećava „dobar provod“ na putu ka njemu… Plan je da tog prvog dana stignemo na nešto niže od 3000 metara, gde ćemo kampovati, a sutradan što ranije krenuti ka vrhu.
Do kampa smo stigli relativno brzo, usput praveći pauzu u objektu koji pripada vojsci ili policiji, ali je otvoren, pa se može koristiti za pauze, čak i noćenje u slučaju nužde (ima predsoblje i dve prostorije koje su u sasvim solidnom stanju), mada ja više preferiram noćenje na otvorenom, kada smo već u ovako nesvakidašnjoj prirodi. I zaista, mesto na kome smo kampovali, na 2883 metara nadmorske visine je, ispostaviće se već sa prvim mrakom, u najmanju ruku čarobno.
Čim smo stigli do kampa i ostavili najteže stvari, naš vodič Bojan Milošević je odlučio da se, zbog aklimatizacije, tog dana popnemo do 3000 metara i vratimo se nazad na spavanje. Tada sam se popela uz do sada najteži deo staze za mene – uzbrdicu prekrivenu siparom po kojoj sam se kretala po principu: jedan korak napred, dva koraka nazad. Tokom tog uspona zaista sam prvi put pomislila: „Da li mi ovo treba u životu?“ Ali, misao je nestala čim sam (doduše uz dosta napora) savladala tu uzvišicu. Onaj trenutak kada nam je vodič rekao: „Sada smo na 3000 metara“ zaista pamtim kao jedan od trenutaka najveće sreće u životu – na tolikoj sam visini, dišem bez problema, ništa me ne boli… Zaista je to jedan osećaj ponosa, sreće, ushićenja i jedva sam čekala da sutradan nastavimo dalje. Ali najpre treba prenoćiti…
Noćenje pod najzvezdanijim nebom
Po povratku u kamp podigli smo šatore, večerali i vrlo brzo se smračilo. I čini mi se da sam prvi put mrak doživela u pravom smislu te reči i njenog značenja.
Mrak na skoro 3000 metara, neukaljan svetlosnim gradskim zagađenjem, bez ikakvog osvetljenja sem onog sa čeonih lampi koje palimo po potrebi, zaista je nešto što treba doživeti. Nebo je bilo vedro i zvezdano, a zvezde kao da su bile tik iznad naših glava. Mislim da je to definitivno jedan od prizora koji se pamte čitav život.
E sada, pored prelepog neba, uz noćenje na tolikoj visini ide i niska temperatura (mislim da je te noći, makar dok smo bili van šatora, kretala oko nule) iako je bio početak avgusta. Svi smo imali dobre vreće, tako da smo, raspoređeni u svakom šatoru po dve osobe, svi spavali dobro i bili smo spremni da sutradan već u 5 ustanemo, doručkujemo i krenemo u pohod na vrh Erdžijasa.
Naravno, planovi se uglavnom prave da se ne bi ispoštovali, tako je bilo i sa ovim našim, jer je u 5 duvao neverovatno jak vetar, pa je kretanje u tim uslovima grebenom (kakvo je od mesta na kom smo, pa do samog vrha) bilo rizično. Sačekali smo da se vreme malo smiri i krenuli nekih sat vremena kasnije…
Erdciyes Dağı – Vulkan u srcu Anadolije
Erdiyes Dağı, najviši vrh Centralne Anadolije, uzdiže se na impresivnih 3.917 metara i predstavlja istaknuto vulkansko uzvišenje u Turskoj.
Ovaj drevni vulkan, smešten u blizini grada Kajzerija, prepoznatljiv je po snežnom pokrivaču koji traje tokom cele godine, što ga čini atraktivnim za ljubitelje planinarenja, skijanja i avanturističkog turizma. Erciyes nije samo prirodni simbol ove regije, već i dom specifične flore i faune koje se prilagodila visokim nadmorskim visinama.
Kretanje ka vrhu praćeno je snažnim emocijama koje treba savladati
Prolazili smo deo po deo staze, svaki je bio prilično naporan jer se, kao što sam već više puta rekla, hoda isključivo po siparnom tlu, koje je vrlo nezahvalno na tolikim uzbrdicama.
Na jednoj od pauza došlo je i do prvih razmirica u grupi, koju s namerom napominjem ovde, jer je za mene to vrlo značajno iskustvo. Na velikim nadmorskim visinama sve emocije su mnogostruko pojačane, kako pozitivne, tako i negativne. Tako sam na putu do gore nekoliko puta zaplakala od sreće, ali i od besa, ljutnje… Imali smo malu svađu koja je u mojim očima izgledala kao odbrana ličnih stavova, a u očima mog saputnika i sapatnika Bojana, korak ka bacanju sa litice. Verovatno je i tako nešto moralo da se desi (mislim na raspravu, ne na bacanje sa litice). Sve u svemu, vodič je rekao da imamo pet minuta da se saberemo, ili se vraćamo nazad, i mi smo to i uradili, jer smo svi bili svesni zašto smo pošli, a za sve ostalo ima vremena kada budemo negde na bezbednom.
Kretanje grebenom na visini od preko 3500 metara nešto je što svaki planinar treba da doživi i što se sigurno pamti zauvek. Hodanje po stazi dok je sa obe strane prostor kome se ne vidi dno je zastrašujuće, ali i zadivljujuće istovremeno. Verujem da se to ne može opisati rečima, čak i kada je neko prilično vešt u korišćenju istih, ono zaista treba doživeti. Hodamo, a ptice lete ispod nas, oblaci su u jednom trenutku bili niže od nas… Podnožje planine u magli i oblacima, provalije s obe strane koje mogu biti kobne, ali ne izazivaju strah, nego samo daju snagu, uzbuđenje, koje tera napred, da što pre vidimo kako svet izgleda sa samog vrha.
Neke prepreke su nepremostive, ali ne umanjuju uspeh
Nažalost, nismo uspeli u nameri da se svetu divimo sa samog vrha. Na 3750 metara naišli smo na deo koji je, makar za nas, bio nepremostiv.
Trebalo je zaobići jednu stenu oko koje nije bilo staze, ali ni sigurnog mesta na koje bi moglo da se zakači uže uz pomoć kojeg bismo mogli da se prebacimo s druge strane i pređemo još to malo što nam je ostalo. Vodič je probao sve moguće varijante, ali kako je zaključio da nijedna nije bezbedna, donosimo odluku da se odatle vratimo nazad, a pogled naniže sa tog mesta (brisan prostor na kome, kada biste kliznuli, ne bi imalo šta da vas zadrži do samog podnožja) udario je pečat na tu odluku. Tada nam vodič govori da su dvojica planinara sa početka priče poginula baš na tom mestu prethodne godine, tako da i sada smatram da je ta odluka bila više nego ispravna.
Pravimo fotografije, malo jedemo i krećemo natrag u kamp. Verujem da je svako od nas u tom trenutku osećao makar malu dozu razočarenja, iako nismo to naglas govorili, ali zaista je ovo bio veliki uspeh cele grupe (sem vodiča, za svakog od nas petoro ovo je bio lični rekord) i zaista smo imali i još uvek imamo razlog da se radujemo i budemo ponosni na sebe.
Put nazad kroz sipar jednako je nezgodan kao i pri usponu, i brzo donosimo odluku da u kampu ostanemo još jednu noć, s obzirom na to da smo dosta vremena utrošili pokušavajući da ipak nađemo način da pređemo onu deonicu. To je bila više nego dobra odluka, jer je trebalo baš na onom čarobnom mestu da se slegnu svi utisci sa kojima smo se popeli i sišli, a bilo je tu svega – ponosa, sreće, razočarenja, ljutnje zbog gorepomenute rasprave, radosti, tuge, ali pre svega divljenja planini na kojoj smo, njenoj moći i nesavladivosti.
Još jedno uživanje u zvezdanom nebu, još jedna kafa i doručak ujutru u nestvarnom ambijentu, i krenuli smo nazad… Opet smo svratili u onaj objekat koji sam spominjala, da ručamo, popijemo kafu i nastavimo raspravu sa vrha, koja je morala da bude završena, kako bismo mogli da nastavimo put, jer nas je očekivalo još mnogo toga – pored turističkih obilazaka, trebalo je popeti se i na Kačkar dagi, a sve to je svakako nemoguće u negativnom raspoloženju i sa nedorečenim mislima. I ispostavilo se da mi je baš to trebalo, da glasno kažem sve što mislim, isplačem se po ko zna koji put tih dana i da nastavimo dalje.
Definitivno je rolerkoster emocija nešto po čemu ću pamtiti ekspediciju u Turskoj…
Uhvatili smo opet žičaru do podnožja, svratili do hotela u kojem smo noćili pre uspona, gde su nas dočekali kao najbliži rođaci – uz lubenicu, kafu i tople osmehe koji su nam bili više nego neophodni, a dozvolili su nam i da za neku smešnu svotu novca uzmemo jednu sobu u kojoj smo se svi okupali (što nam je posle tri dana na planini bilo više nego potrebno) i bili smo spremni za nastavak puta.
Ovu priču ću završiti mislima koje su me pratile sve vreme dok smo se peli na Erdžijas – ova planina nije namenjena ljubiteljima prirode, već onima koji žele da ispitaju granice svojih mogućnosti. Svakako je planina koja zaslužuje divljenje, prizori sa vrha su nestvarni, kao u filmovima, ali nema užitka na koji je većina planinara navikla, nema prelepog drveća, potoka, životinja – nema ničega. Za tri dana boravka na Erdžijasu sreli smo samo jednog čoveka, to u velikoj meri potvrđuje ovo što sam navela, ali potvrđuje i osećaj ponosa na sebe, na celu ekipu jer smo, iako prilično neiskusni kao grupa, uspeli da gotovo u potpunosti savladamo ovu planinu koja ne voli društvo.